Kazivanja Mladena Bosića iz SDS-a uvijek su nosila težinu i jasnoću, posebno kada analizira Dodikovu politiku. On podsjeća da iza priče o vraćanju nadležnosti Republike Srpske često stoji klasična politička trgovina čiji je cilj održavanje moći, a ne zaštita entitetskih interesa. Bosić prisjeća određenih zakonskih procesa kada je Dodik, tada premijer RS-a kakao po navodima, bio predmet istrage zbog brojnih zloupotreba javnog novca vezanih uz izgradnju i opremanje zgrade Vlade. Nakon što je odustao od referenduma, istraga je blago je prepuštena Specijalnom tužilaštvu RS-a i brzo ubrzo zatvorena zbog “nedostatka dokaza”, što otvara pitanje kriterija sprovođenja pravde prema politički povezanima.
Pred Dodikovim vladanjem sećamo se njegovog pokušaja referendumski potvrđenog izazivanja državne tenzije, prikazujući se kao zaštitnik prava Srba, dok je istovremeno kontrolirao javni servis i medije poput RTRS-a. Starija populacija je bila naročito podložna njegovim porukama, u kojima su svi koji nisu uz vlast proglašavani izdajnicima. Takav medijski okvir omogućio je živahan utjecaj režima.
S druge strane, sociolozi poput Puhovskog upozoravaju da danas Dodik nema pravu moć za oružane sukobe. I dok njegove fraze podsjećaju na 90‑te, većina ljudi više ne reaguje kao nekada—ljudi ne vjeruju političarima i ne želе sljediti pozive na konflikt. Puhovski ističe da bi i u slučaju hapšenja Dodika, njegov pad bio više poput scenarija iz Južne Koreje: otpor, ali bez vojne eskalacije, eventualno uz povlačenje i prihvatanje realnosti.
Slično mišljenje dijele i zapadni posmatrači, koji smatraju da je Dodikov režim doveden do zida nakon godina opstrukcija i prijetnji državnom uređenju. Mnogi ističu da državni udar koji je sprovodio, zapravo ima karakter politike “mrkve i štapa”: testira granice provođenja zakona, paralelno državni organski satiraju institucije države.
S druge strane, međunarodna zajednica – posebno EU, ali i SAD – nastoji zadržati stabilnost, namećući sankcije protiv Dodika i njegovog sistema. Međutim, sankcije često nemaju efekt među njegovim biračima, samo mu jačaju imidž “žrtve”. Transparentnost je sporna, jer dokazi o korupciji često ostaju u ladicama pravosuđa. Američke sankcije su ga označile kao čovjeka koji je izgradio mrežu od koje on i njegovi pobornici profitiraju.
Podsjećajući na 1999. godinu, situacija nekada može podsjetiti na ratne strategije – Dodik demonstrira stav koji pogađa srce Dejtona, dok Orban i drugi autoritarni lideri nude podršku RS-u i Dodiku, ozbiljno ugrožavajući mehanizme evropskog integriteta zemlje.
U konačnici, ključno pitanje ostaje: je li moguće vratiti državu u institucije, bez da se izazove otvoreni sukob? Mnogi smatraju da jest jedino uz demokratsku obnovu, osnaživanje pravosuđa i slobodu medija.
