Ustavni sud Bosne i Hercegovine donio je odluku kojom je utvrdio da je prvi saziv Vlade Republike Srpske, na čijem je čelu bio Savo Minić, formiran na način koji nije bio u skladu s Ustavom. Ipak, ova presuda sadrži element koji je izazvao posebnu pažnju javnosti, jer je Sud istovremeno odlučio da svi akti koje je ta vlada donijela u periodu od septembra do januara ostanu važeći.
Prema obrazloženju Suda, postupak imenovanja Vlade bio je suprotan ustavnom poretku BiH, prije svega zbog činjenice da je mandat Milorada Dodika kao predsjednika Republike Srpske ranije okončan na osnovu sudske odluke. Pozivajući se na član III/3.b) Ustava BiH, Ustavni sud je zaključio da su odluke o imenovanju Vlade donesene u trenutku kada entitetske institucije nisu djelovale u skladu s državnim ustavom, zbog čega je samo imenovanje proglašeno neustavnim.
Uprkos toj ocjeni, Sud je odlučio da ne ukida odluke koje je ova vlada donosila tokom svog mandata. Kao glavni razlog navedena je potreba očuvanja pravne stabilnosti i sprječavanja institucionalnog i pravnog vakuuma. Sud je upozorio da bi poništavanje svih akata imalo ozbiljne ekonomske i socijalne posljedice, uključujući dovođenje u pitanje odluka o povećanju minimalne plate, kao i validnost Budžeta Republike Srpske za 2026. godinu. Također je naglašeno da bi retroaktivno ukidanje velikog broja odluka moglo izazvati administrativni i finansijski kolaps u entitetu.
Ovakav stav Ustavnog suda izazvao je brojne rasprave među pravnicima i političkim analitičarima. Kritičari upozoravaju da se na ovaj način faktički legitimiše neustavan rad, jer se postavlja pitanje kako odluke mogu ostati na snazi ako su ih donosili organi koji su neustavno imenovani. Prema tim ocjenama, ovakva praksa može predstavljati opasan presedan i poslati poruku da je moguće djelovati mimo zakona uz očekivanje sudske tolerancije iz pragmatičnih razloga.
Sud je ostavio otvorenu mogućnost da se pojedinačne odluke donesene u spornom periodu osporavaju kroz posebne apelacije, ali je u praksi to teško izvodljivo zbog velikog broja akata. Dodatne dileme odnose se i na mogućnost da nova Minićeva vlada, čija se ustavnost također preispituje, ponovo usvoji iste odluke i time im da formalni pravni legitimitet.
Iako je Ustavni sud formalno zaštitio ustavni poredak proglašavanjem imenovanja prve Minićeve vlade neustavnim, u praktičnom smislu omogućeno je dalje funkcionisanje sistema čija je zakonitost dovedena u pitanje. Ovakav ishod ostavlja nejasnu poruku o vladavini prava u Bosni i Hercegovini, gdje je, barem u ovom slučaju, politički pragmatizam prevagnuo nad strogim ustavnim tumačenjem.
